U ono vrijeme: Pošto Isus iziđe iz sinagoge, uđe s Jakovom i Ivanom u kuću Šimunovu i Andrijinu. A punica Šimunova ležala u ognjici. I odmah mu kažu za nju. On pristupi, prihvati je za ruku i podiže. I pusti je ognjica. I posluživaše im.
Uvečer, kad sunce zađe, donošahu preda nj sve bolesne i opsjednute. I sav je grad nagrnuo k vratima. I on ozdravi bolesnike – a bijahu mnogi i razne im bolesti – i zloduhe mnoge izagna. I ne dopusti zlodusima govoriti jer su ga znali.
Rano ujutro, još za mraka, ustane, iziđe i povuče se na samotno mjesto i ondje se moljaše. Potražiše ga Šimun i njegovi drugovi. Kad ga nađoše, rekoše mu: »Svi te traže.« Kaže im: »Hajdemo drugamo, u obližnja mjesta, da i ondje propovijedam! Ta zato sam došao.« I prođe svom Galilejom: propovijedao je u njihovim sinagogama i zloduhe izgonio.
Ognjica ili temperatura od koje boluje Petrova punica ima dublje značenje od obične nutarnje upale kojom se organizam bori protiv bolesti. Ognjica je u Bibliji znak nutarnjeg ognja grijeha koji zarobljuje osobu, koja joj ne dopušta da živi slobodno te prima Božju ljubav i milosrđe. Svi smo pomalo bolesni od ove ognjice koja nas iznutra izgara. To je posebna vrsta nemoći. Nemoć ljubavi ; istinske, direktne, duboke. Nemoć da prihvatim drugoga koji je drugačiji od mene samim svojim postojanjem. Moj drugi je naprosto slab, vidim njegove mane i slabosti - bilo da je moj muž ili žena, sin ili kćer ili brat ili djed...Ta moja nemoć je ognjica, ona me duhovno ubija. Zato se množe razvodi, bijeg djece od kuće, ubojstva...Ne možemo oprostiti i prihvatiti mane drugoga. To je učinio Krist na križu. Prihvatio je svakoga od nas baš onakve kakvi jesmo. Umro i uskrsnuo za mene. Zato mogu ljubiti.
Nema komentara:
Objavi komentar